Fotograf + Deformer

"Fotografija (naravno) ne kaže čega više nema,
nego jedino i sigurno što je bilo."
Roland Barthes

 

Steve Dixon u knjizi Digital Performance: A History of New Media in Theatre, Dance, Performance Art, and Installation (2007.), u poglavlju, u kojemu razmatra fenomen uživosti (liveness), među ostalim, postavlja u svojevrstan kontrapunkt (koji to u konačnici, kako to Dixon utvrđuje, i nije) Benjaminovo promišljanje fotografije s onim koje je ponudio Roland Barthes. I dok Walter Benjamin navodi da i najsavršenijoj reprodukciji nedostaje jedan element – njezina prisutnost u vremenu i prostoru, "ovdje i sada" umjetničkoga djela, Barthes (koji riječ Fotografija uvijek bilježi velikim početnim slovom) zamjećuje kako je fotografija potvrda o prisutnosti i pritom fotografiju ne određuje "kopijom" stvarnog nego "emanacijom prošlog stvarnog: magijom, ne umjetnošću". Tako fotografija za Barthesa postaje čudan medij, nov oblik halucinacije: "lažna na razini percepcije, istinita na razini vremena: halucinacija na neki način ublažena, skromna, obostrana (s jedne strane 'to nije ovdje', s druge 'ali to je bilo') luda slika, okrznuta stvarnim".

Suradnja fotografa Ratka Mavara i deformera D. B. Indoša upravo očituje i Indoševu svijest o moći dokumentacije putem fotografskoga medija. Ratkove fotografske projekcije u tome smislu očituju se kao svojevrsna fotografska halucinacija Indoševe izvedbe "duševne patnje", o čemu npr. svjedoče fotografije Indoševa psiho-stolca. I u slobodnoj fotografskoj igri asocijacija možemo reći da dok je Man Ray fotografski zabilježio Duchampovu androginizaciju, Duchampove fotografije na kojoj je predstavio vlastiti feminini alter ego Rrose Sélavy (1921., fotografirao Man Ray) – s dvostrukim, hermafroditskim androginim Rr – te tako Jean-François Lyotard za Duchampa predlaže odrednicu transformer, umjesto odrednice performer, na temelju Ratkovih fotografija, koje imamo prigodu vidjeti na izložbi Ekstremno, ono što je i više nego zamjetno jest Indoševa posvećenost deformaciji vertikale tijela vizualne subnormale. Naime, u izvedbi tijela koje je posvećeno simptomu duševne patnje kao transcendentalnoga iskustva Damir Bartol Indoš kao da slijedi Kafkinu misao o književnom djelu koje mora biti sjekira što će razbiti ledenu koru svijesti. Od osnovnih vrsta deformacija – rastezanja, stezanja, "iščašenja", zavrtanja, savijanja – u scenskom ispisu teksta vlastitoga tijela kao dominantno tjelesno izobličenje, transgresiju kičmene vertikale Indoš koristi zavrtanje prstiju, ruku, nogu iz pozicije embrio-grča, iz čega proizlaze ostali deformacijski paragrami kojima razgrađuje vertikalu tijela. Deformacijska dedivinizacija tijela svodi vertikalu tijela na regresijsku prasliku "subnormalnoga" tijela: performer kao deformer, embrio-deformer, onaj koji nagrđuje, unakazuje, deformira sliku tijela. Deformacijsko tijelo izvodi se kao tijelo apstraktnih pokreta, pokreta odvojenih od stvarnosti koji "za-vraćaju", retardiraju Tijelo u njegov početak, genezu fetalnih pokreta, budući da je embrio-položaj povratka u intrauterino stanje izraz nestabilnoga položaja "subnormalnosti".
Odnosno, Ratkovim prisjećanjem na navedenu fotografsko-deformersku suradnju/prijateljstvo. Još kao srednjoškolac Ratko Mavar uz starijega brata Krunu, koji je bio član Kugla glumišta, najprije se znatiželjno "motao" oko te trupe u Kugla brvnari-buksi (baraka) u Savskoj 25 koja je funkcionirala kao Kuglin "dnevni boravak", a kasnije počeo i aktivno sudjelovati u stvaranju i izvođenju predstava i kazališnih performansa. Najprije u izradi scenografije i kao tehnička pomoć, a onda i u realizaciji manjih uloga. Na kraju je odlučio da najviše može pridonijeti u onome u čemu je najbolji, stvarajući fotografije potrebne za predstavu i fotografirajući njihove izvedbe.
Raspadom Kugla glumišta (1975.–1981/82.) sporadično je pratio fotografski obje frakcije, a početkom 2000. godine počeo je sustavno sudjelovati u Indoševim projektima – u pripremi likovnog dijela scenografija, plakata, kataloga, rekvizita... kao i u fotografiranju predstava.
Upravo su ove fotografije, a koje možemo pogledati na izložbi Ekstremno, nastale u tih petnaest godina, a o stvaranju tih halucinantnih, halucinogenih fotografija Ratko kaže: „Ovom izložbom nisam htio dati službenu kronologiju Indoševog rada nego svoj likovni pogled na to. Nastojao sam prenijeti atmosferu i originalnost njegovog trodimenzionalnog scenskog izričaja obogaćenog zvukom kroz fotografiju, dvodimenzionalan medij. Njegovu koncentriranu ekstremnost...
Za samo fotografiranje mogu reći da je to uvijek bio izazov, jer prvo, za svakog fotografa je najgore kad nema svjetla (fotografija = pisanje svjetlom). Kod Indoša svjetla nema ili je ono dio scenografije u obliku golih žarulja, rotirajućih svjetiljki, sobnih lampi itd. Druga otežavajuća stvar je što se glumci brzo kreću, a pokret je puno teže 'uhvatiti' pri takvoj rasvjeti. Treći izazov za fotografiranje Indoševih predstava je skučeni prostor. Predstave nisu kao druge, izdignute na pozornici i odvojene od publike nego tik do nje, a ponekad su gledatelji unutar scene tako da mi je kretanje bilo znatno onemogućeno. Ponekad sam fotografirao stojeći samo na jednom mjestu, nastojeći uhvatiti odatle što različitije kadrove.“

Što se tiče Ratkova isticanja neuobičajenoga (za fotografski položaj) izvedbenoga prostora, koji je i utjecao na samu konačnicu fotozapisa, jednako je tako i umjetnica body arta Gina Pane – koja je isticala bitnu ulogu fotografije u svomu radu, s obzirom da omogućuje publici vidljivost njezinih radova – jednom prigodom izjavila da fotograf Françoise Masson nije vanjski faktor njezinih izvedbi već da ima ključno mjesto unutar prostora izvedbe, i to svega nekoliko centimetara od nje kao izvođačice.
Psihofizičkim teatrom izvedbenih deformacijskih transgresija Damir Bartol Indoš pronašao je svoja vrata na (kazališne) daske koje život znače kako bi u institucionalnom prostoru afirmirao antipsihijatrijska vrata Kingsley Halla i simptom duševne patnje. Naime, psihofizički teatar D. B. Indoša, kojim se energija duše upisuje u (vidljivo) tijelo i teatar kojemu je svrha ritualno-šamansko odstranjivanje sistema i ideologija protivnih Prirodi i Čovjeku, afirmira vrata Kingsley Halla Ronalda D. Lainga, slobodan protok decentriranih simptoma duševne patnje. Institucionalni početak je označen predstavom Ispovijedi (1999.) Gorana Sergeja Pristaša gdje Indoš izvodi autobiografski performans pobune i otpora Čovjek-stolac, svoj arhetipski psiho-stolac,kojim je označio raskid s "mekim kuglama" Kugla glumišta,a izvanteatarska vrata s učinkom realnog od tada nastoji ostvariti osnivanjem Parainstituta Indoš, afirmirajući ideje džainizma i antipsihijatrije. Slučajno ili ne – Ratko Mavar upravo je početkom 2000. godine, kako navodi, počeo sustavno sudjelovati u projektima D. B. Indoša.
Ukratko, Ratkove fotografije dokumenti su Laingovih vrata koja Indošu omogućuju ostvarivanje transcendentalnoga iskustva. Riječ je o foto-hodogramu – naslovno određenom pridjevom/prilogom Ekstremno (u sinonimnom značenju krajnje, pretjerano, s nekim viškom od uobičajene normale i normativnosti, dakle, ono preko čega se ne može, a i u suodnosu s Indoševim izvedbenim ekstremitetima – naročito ovdje mislim na njegov izvedbeni rad ruku i prstiju, koji je postao i zaštitni znak Indoševe tzv. "tvrde frakcije" Kugle) kroz Indoševe transformacije od njihova prvoga susreta, dakle, od izvedbe kazališnoga performansa Njihanje 2 – u potrazi za suosjećanjem (2001.)pa do današnjih protu-opernih izvedbi koje Indoš ostvaruje u suradnji s Tanjom Vrvilom, odnosno Kućom ekstremnog muzičkog kazališta koja u svojem za sada posljednjem projektu – tetralogiji Svaka revolucija je bacanje kocke, Zagreb 1911.-1914. – a koju čine Cefas (2010.), Američki atentator (2013.), Tosca 914 (2014.) i Fantom Planinšak (2015.) tematizira mogućnost cjelokupne shizofrenizacije društva na tragu postavki Deleuzea i Guattarija.
Jednom je prigodom multimedijalni umjetnik i povjesničar umjetnosti Josip Zanki zapisao u kontekstu kako je danas uobičajeno da se fotografije istovremeno postavljaju na Facebook te dijele s prijateljima koji ih tagiraju i šalju dalje: "Na taj način sadašnje vrijeme postaje prošlost u samoj sadašnjosti." Apsolutno točno što se tiče i susreta Fotografa + Deformera – Ratka i D. B. Indoša, i to foto-susreta u prijateljstvu.

Suzana Marjanić