Ples na rubu

INTERVJU DB Indoš, institucija hrvatskog postdramskog kazališta:

Umjetnički čin mora po temi, razlogu, imati jednaku težinu kao odluka da se baci ili ne baci atomska bomba. Mislim da je to status koji umjetnost mora zauzeti i održavati u društvu.

razgovarala: Vesna Janković

Damir Bartol Indoš, profesor filozofije koji nikada nije radio u školi, jedan od osnivača Kugla glumišta, kazališne grupe zaslužne za stvaranje tradicije performansa, uličnog, avangardnog, tjelesnog, zaumnog teatra. Dobro poznat i na međunarodnoj sceni. Čovjek koji već gotovo trideset godina živi svoju umjetnost i umjetnička uvjerenja, što je gotovo nevjerojatno u sredini koja ima tako malo sluha za drugačije umjetničke i životne prakse. Od rujna prošle godine član programskog vijeća za kulturu SC-a, zaslužnog za nedavno održani Velesajam kulture, te mnoge najavljene promjene i inovacije u Savskoj 25.

Sreli smo se u Para-institutu Indoš, garaži bivše tvornice Jedinstvo, koju dijeli s Močvarom. Ispred ulaza gomila "industrijskog" otpada; limova, žica, drvenih paleta... Namijenjenih duhovnoj reciklaži, kaže. Dok pripremam diktafon, olovku i papir, pogled mi sreće njegove ruke. Velike šake ogrubjele kože s crnim ćesticama metalne prašine duboko upijenim u pore.


Koje su ključne riječi tvoga stvaralaštva?

Zaslužena tema. To se pokazalo nepogrešivim u izrazu. Kada bih se izrazio kroz materijal koji se nalazi u zasluženoj temi, uglavnom bih napravio snažno i dobro djelo. A zaslužena je tema svaki prostor moga djelovanja izvan onoga što nazivam predstavom ili umjetničkim činom, koji bih volio zamijeniti izrazom "čin izražavanja simptoma transcendentalne patnje i bola". To sve, pak, radim izvan zaslužene teme zbog nećega što nakaradno zovem šou-biznis. Kada se organizira predstava, to je zato da se opravda novac koji sam dobio od Gradskog ureda za kulturu ili Ministarstva, ili nekoga tko je dao financijsku potporu da se taj događaj dogodi. I onda se u okviru tog kvazi-šou-biznis događaja odredi mjesto, vrijeme, šalju se pozivnice, pa se gleda što će novine napisati o tome, i sve se to pretvara u jedan nužno definirani cirkuski šou. A sve ono pravo događa se u trenucima koje bih mogao nazvati probama. Obično u jutarnjim satima, što je suprotno satima u kojima se odvija šou-biznis. Tu se sve događa.

Sve drugo jest nužno recikliranje, zato što u svome životu nisam učinio sljedeće: kada su bili aktualni Baader-Meinhof, osobito paljenje robnih kuca, dok još nije bilo međusobnog upucavanja, to mi se strašno sviđalo. Nije se dogodilo, ali bi mi se jako svidjela paljevina velikih skladišta automobila. To nisam napravio sa svojim životom i zato sam odlučio da za kaznu živim kao živi mrtvac.

Ponekad mi se čini da sam, umjesto u Baader-Meinhofu, trebao završiti u asketskom budističkom prostoru, gdje bih se bavio pobunom protiv Boga. Buduci da ni takvu egzistenciju ne živim, ništa mi drugo nije preostalo nego da pokušam raditi iz onog što mislim da je najbolje, a to su zaslužene teme, događaji iz mog života, kojima sam svojim angažmanom pomogao da se odviju u smjeru konstrukcije.

Možeš li navesti neke primjere zasluženih tema?

Uskoro će mi se iscrpiti tema pratitelja školskog autobusa Waldorfske škole jer će mi dijete završiti osmi razred. Iako bih mogao nastaviti, mislim da je dobro mijenjati prostor boravka u zasluženoj temi, ako nije prilijepljen za mene nekom stravičnom nužnošću koje se ne mogu osloboditi. Iz toga iskustva napravio sam predstavu "Školski autobus ili razgovori s djecom". I kada je navečer šou obavljen, sutra ujutro sam ponovo bio u školskom autobusu i radio kao dobrovoljni pratitelj.

Važno mi je naglasiti da nikada nisam radio nijednu zasluženu temu s namjerom da postane umjetnički čin. Predstava se događa poslije, kada u meni sazre to bivanje, vrijeme provedeno u zasluženoj temi, u ideju da baš to mogu prijaviti kao moju novu predstavu i tražiti novac za to. Nekada znam sarkastično reci da me Gradski ured za kulturu plaća da budem pratitelj djece u školskom autobusu.

Kao pratitelj jurim biciklom od jednog kraja grada na drugi, i jurim brzo da bih mogao obaviti još puno poslova, i onda iz toga proizlazi predstava koja se zove "Žestoka vožnja ili o duši". Prilikom te vožnje događa se da me ruše auti, da ja padam, i sve to prođe s minimalnim posljedicama... I onda to prijavim Gradu i napravim od toga predstavu. S tim da se i drugi dan, nakon predstave, žestoka vožnja nastavlja.

I za svaku bih predstavu mogao reći da je zaslužena tema. Predstava "Vrata" posvećena je antipsihijatrijskoj kuci Kingsley Hall u Londonu, u kojoj je Ronald Laing s drugim antipsihijatrima zamjenjivao uloge s duševnim bolesnicima. Napravio sam tu predstavu zato što sam i sâm živio u takvoj obitelji i bio u društvu s ljudima s transcendentalnim simptomom bola i pomagao sam im u njihovu životu. I zahvaljujući toj pomoći omogućio sam im da izbjegnu metode represije koje bi inače društvo primijenilo nad njima kada bi se simptom jace izrazio, odnosno pomagao sam im da izbjegnu prisilnu hospitalizaciju.

Koja je za tebe uloga kazališta i umjetnosti uopće?

Ja želim biti u utakmici s društvenim prostorima politike, znanosti, filozofije... Želim da umjetnički čin ima vrijednost jednaku vrijednosti političke odluke da će se obustaviti ratni sukob u Iraku; ili, u medicini, vrijednosti odluke o transplantaciji nekog organa. Želim da umjetnost i kazalište u kojemu se krećem budu vrednovani jednako kao druge važne stvari u svijetu oko nas, a nisu prostor umjetničkog. Ja ne želim da u kazalište idemo s idejom odlaska u prostor nevinosti, bezbrižnosti, užitka. Umjetnički čin mora po temi, razlogu, imati jednaku težinu kao odluka da se baci ili ne baci atomska bomba. Mislim da je to status koji umjetnost mora zauzeti i održavati u društvu.

Znači li to da još uvijek vjeruješ da umjetnost može utjecati na društvenu promjenu?

Kada god počnem raditi na novoj predstavi, uvijek postoje metafizički uzroci i razlozi. Međutim, što dublje ulazim u taj prostor transcendentnog ili transovitog, to sam bliži političkom djelovanju i političkom zaključku na kraju. To me podsjeća na iskustvo čitanja knjige Johna Stuarta Milla "O slobodi". Zahtjevi koje on postavlja toliko su politički otkačeni da su mi se činili potpuno transcendentni, i pomislio sam: "Što više budem pokušavao misliti metafizički, na kraju ću završiti u ogoljeloj političkoj konstrukciji." I čini mi se da je to dobar put koji nisam svjesno zamislio.

Kakvo je tvoje iskustvo s institucijama, od kazališnih do ministarstava? Kako uopće ekonomski preživljavaš?

Mogao bih vrlo skromno živjeti da nemam obitelj i roditelje koje materijalno pomažem. Ako jako puno dajem i malo uzimam, što primjenjujem na nacin trošenja vlastitog tijela, ali i na druga područja, poput hrane, odječe, seksualnosti, čini mi se da taj asketizam hrani duh. Govoreći NE životu, duh postaje aktivan. Govoriti NE životu za mene znaci da ne uđem u tramvaj dvije-tri stanice, nego hodam. Ili da ni od koga ne tražim da nešto učini za mene, ako ja to mogu sam učiniti. Da parafraziram đainističku filozofiju i Ghandija, treba činiti dobro do granica ljudskih mogućnosti.

Ministarstvo kulture i Gradski ured već me godinama prate. Moj se rad uvažava, iako postoje i neka ograničenja; primjerice, iako bih mogao mnogo češće gostovati u inozemstvu, dobivam sredstva samo za jedno gostovanje na godinu... Triput sam predlagan za nagradu Grada Zagreba, ali je nikada nisam dobio, iako su je dobili ljudi kojima sam ja uzor. No, to mi je sasvim razumljivo. Mislim da ljude u komisiji muci dilema nije li to što ja radim duševni poremećaj? (smije se) Za njih je previše riskantno vrednovati i priznati moj rad na takav način.

U okviru programa Velesajma izvedena je i predstava "Njihanje", koja je poprilicno drugačija od stvari koje inače radiš.

Ona je dio cijeloga koncepta Velesajma i izvedena je drugačije nego smo je prije izvodili. Prilagodili smo je ideji da se prostorima cirkulira, da su vrata širom otvorena, da ljudi ulaze, ostaju, izlaze, vraćaju se... Produljili smo je na tri sata i nastojali smo postići što bolji suodnos s publikom. Bilo mi je žao što nismo donijeli puno malih instrumenata i porazbacali ih po prostoru, tako da se ljudi još više uključe... "Njihanje" je bilo pokret i u socijalno-političkom smislu. Izabrali smo upravo tu predstavu jer smatram da je nepravedno zapostavljena; iako je napravljena i premijerno izvedena u ZKM-u 2001., njezino je repertoarno izvođenje odbijeno. Izvedena je na pet-šest ljetnih festivala i naša je informacija da se ljudima svidjela. Sjećam se velike sreće i radosti publike u Osijeku... Slična su iskustva bila i na Zadru snova, u Dubrovniku u Lazaretima, u Rijeci u organizaciji Drugog mora i u Puli na PUF-u... Smatram da svi koji su bojkotirali tu predstavu, iako smo dobili kvalitetne kritike i u Vijencu bili proglašeni jednom od deset najboljih kazališnih predstava te godine, snose političku i etičku odgovornost jer su uskratili ljudima jedno iskustvo. Nisu nama nanijeli nikakvu štetu jer se radi o vrlo simboličnim honorarima, koje možemo zaraditi i drugdje, ali su politički pali jer su propustili podržati nešto konstruktivno za ljudsku zajednicu. Pokazali su se ignorantima za procese socijalne konstrukcije.

Koliko te je iskustvo kazališta kojim se baviš osobno promijenilo?

Promijenilo me utoliko što sam došao do odluke da ću raditi taj posao i neću dozvoliti da me išta sa strane spriječi na tom putu, da neću raditi destruktivne situacije u socijalnom životu kako bih ovdje otišao najdalje što mogu.

Do kuda to želiš stići?

Želim stići jako daleko. To može završiti gubitkom onoga što ljudi nazivaju psihičkim zdravljem. To što radim je put k tome i jedini logični završetak, iako je moguće da mi se to ne dogodi. Moguće je da izdržim na tom rubu i do prekida svoje egzistencije. A taj je rub nužan za napredak, razvoj i kvalitativan pomak u mom radu. Silazak s ruba, pak, može biti svaki glupi oblik hedonizma ili glupi oblik fanatizma, religioznog ili političkog...

Koliko si svjestan publike?

Svjestan sam publike samo zato što za vrijeme izvedbe razmišljam da li da se vratim s puta u kojemu se trenutacno osjećam snažno i obuzeto ili ne. Na kraju se vraćam publici, odnosno socijalnom prostoru u kojemu živim. U tome sam trenutku svjestan da sam pred publikom i da je to kazališni događaj koji treba završiti, tako da se obučem i odem kući. Možda se jednom neću htjeti vratiti jer ovo je strašno jako. I često mi se čini da baš nema razloga da se vratim. Pa se može dogoditi da ne bude dovoljno energije u glavi koja želi da se to zaustavi, nego da prevlada energija koja kaže da nema izlaženja iz ove vrste egzistencije... Tu je opasnost. Iako postoji mogućnost gubitka kontrole, sjetim se Bretonove rečenice: "Pa neće nas valjda strah od ludila prisiliti da spustimo zastave mašte na pola koplja." To si ne mogu ni ja dozvoliti.

U jednom od intervjua izjavio si da te u društvenom smislu zanima krenuti od periferije k centru. Znači li to da imaš ambicija ući u neku od postojećih kazališnih institucija?

Da. Kada se iz metafizičkih prostora predstave vratim u socijalnu stvarnost, nastojim biti krajnje konstruktivan i brižan u odnosima s ljudima s kojima živim, potpomagati ih i materijalno i intelektualno. Želim odgovorno participirati u zajednici u kojoj boravim. A to mogu napraviti u prostorima institucionalne kulture i to radim zbog svoje političke odgovornosti. Ja sam stalno htio pokazivati i dokazivati da geografski prostor u kojemu živimo, danas Hrvatske, prije Jugoslavije, ne smije biti prepreka da se postignu umjetničke vrijednosti u underground ili alternativnoj umjetnosti kakve se postižu i u zapadnim zemljama. Suradnja s mainstreamom značila bi ulazak moje umjetničke poetike u institucije. Bio bi to putokaz ljudima koji su prošli kroz institucionalni dril umjetničkih škola i kazališnih akademija. Radeći zajedno trebali bismo promijeniti kriterije vrednovanja onoga što je suvremena umjetnost kod nas. A s tim se mijenjaju i kriteriji financiranja, odnosno tijekovi kapitala. Da kapital financira ono što prije nije i da to onda postane glavna struja, mainstream. S tim da bih ja paralelno zadržao prostor svog individualnog transa, ovdje u Para-institutu Indoš. Mislim da se to dvoje može raditi zajedno. Predstava "Njihanje" bila je korak prema tome.

Mislim da mogu paralelno raditi dvije poetike: jednu radikalnu, ekstremu, individualnu, autističnu, samosvojnu i samomojnu, i da mogu taj koncept pretopiti u angažmanu s ljudima koji su okupljeni u kazališni ansambl. U šali ili kada se rugam samome sebi kažem da bih mogao postati kazališni redatelj.

Tvoja ocjena trenutačne izvaninstitucionalne scene?

Dogodio se novi val. Postoje ljudi koji kombiniraju suvremeni ples s kazališnim izrazom... Sigurno dvadesetak ljudi lupa na vrata. Nedavno sam u Itd-u, gledajuci predstavu "Jutro", pomislio koliko sam privilegiran, jer postoji iskustvo, te saznanje o izboru teme, prvog razloga, prije nego što se počneš bacati na pod, urlati i vikati... I sada imam to iskustvo i bahato njime raspolažem i ono me vodi još dalje...

Može li kazalište, koje je totalno fizička umjetnost, opstati u ovom vremenu digitalizacije, novih medija, dematerijalizacije...?

Promatram to na primjeru alata. Bušilice, fleks mašine, ubodne pile izumiru jer danas nitko ne fiksira dva elementa bušenjem rupe i vijkom i maticom. Danas se uređaji više uopće i ne popravljaju. Nema više rezervnih dijelova... I kazalište je u sličnoj situaciji. Ali što onda ostaje? Međutim, mislim da kazalište ipak ostaje jer smo mi još uvijek blizu; koliko god se činilo da smo svemirski daleko od pećine i otkrića vatre, lova na jelene, mi smo jako blizu. Odlazimo u lov u samoposlugu, a ne u šumu, vraćamo se u stan, a ne pećinu, imamo centralo grijanje, a ne palimo vatru; ponavljamo iste radnje, samo na malo drugačiji način...